O RASPRAVI O DUŠI
Najvažniju ulogu kod svih procesa, koje opisuje evanđelje istine, evanđelje po Filipu i pismo Reginusu o uskrsnuću, ima duša, i to zapravo njezin svjesni dio: svijest.
Rasprava o duši razlaže dalje neke izjave iz ovih evanđelja, glede uloge duše, svijesti, i koristi pri tome usporedbu duše sa ženom koja se može odati bludu, ali i njoj predodređenom suprugu.
Sada je duša tj. svijest, predana svijetu prolaznih priviđenja i biva od njega oplođena: rađa predodžbe i s njima povezana djela. Njena "maternica", organ oplodnje, je "izvana", to znači da ona prepoznaje u sadašnjem stanju samo stvari nesavršenstava - stvari čija je predodžba u vremenu i prostoru, a ne njeno unutarnje biće. Ova se svijest predodžbi nikada neće nasititi: poput "bludnice" trči od muškarca do muškarca, traži ispunjenje, koje ovako ipak nikada neće naći. Na razini razuma ide od jedne ideologije, religioznog, ezoteričnog ili psihološkog sistema do drugog: na razini osjećaja pokušava prakticiranjem meditacija i doživljavanja samoiskustva: na nivou života pokušava promijeniti svijet pozitivnim mišljenjem, osjećajem i djelovanjem. Ali nakon nekog vremena opet ostaje praznih ruku - ostaje samo razočaranje i oštećenje. A Što je rezultat ovakvog ponašanja? Gluhoća i sljepilo za zov iz vječnosti, zbunjenost srca. A zavodnici su svi ovi "brakolomci", jer mnogo obećavaju i dolaze u velikom sjaju. Samo dijete rođeno iz ovih mnogobrojnih veza i biti će također predano tjelesno bludu, kojemu pozivaju mnogi sistemi oslobođenja ili zbog pomanjkanja orijentacije i zbunjenosti srca, prividno oslobođenje.
Ali takvo je vladanje nedostojno duše, svijesti. Njena uloga nije u svijetu prolaznih predodžbi, nego joj je odredba u vječnosti. Vječan je duh koji leži sakriven i nesvjestan u ljudima. Radi se o tome da se svijest oslobodi od svijeta predodžbi, potpuno se očisti od svih fiksnih ideja koje su u nju prodrle - i gleda prema "zaručniku". Tek tada je moguće da se duh, koji je vječan, pokaže duši, uđe u nju, potpuno ju obnovi, i dade joj natrag njezino dostojanstvo.
Svijest prožeta od spoznaje vječnoga, od duha, postat će sasvim nova, mijenja se u svijest koja opaža iznutra prema van. Njena se "maternica" okreće prema unutra. A veza ove svijesti sa duhom, spoznaja, drugačija je od veze svijesti predodžbi sa priviđenjima. Kod posljednjeg ostaju ipak dva uvijek dva. U tome se upravo sastoji nezadovoljstvo, što je duši povod za dalje eksperimente. Ali u vezi sa duhom, svijest je spoznaja sama, koja će biti prožeta od nje i prožimat će ju sa svoje strane, tako da će one biti "jedan jedini život". Time je ispunjena pradavna čežnja duše, koja se je stalno usmjeravala na krive ciljeve u svijetu predodžbi. Sada je povezana sa svojim istinskim ciljem, vječnošću, i više ne treba tražiti.
Tako je svijest, duša, na istome mjestu gdje je bila prije: bijaše povezana sa zaručnikom, sa "prvorođenim", od Oca i Majke ljudskim rođenim, neprolaznim duhom, koji bijaše u Ocu. Sjedinjenjem sa ovim duhom, vraća se natrag mjestu svoga oca. I sada može rađati opet djecu, koja su savršena i trajna, može izgovarati riječi i oslobađati snage koje potječu iz svijeta duha. Ona tako izvršava misterij uskrsnuća, postajanje svijesti duha i postajanje djelotvornosti duha novim djelima; ona izvršava misterij odlaska u nebo, "puta k ocu gore", i misterij svetoga vjenčanja, ulaska u punoću punoće.
Za to je preduvjet misterij krštenja sa vodom, pokora (kajanje). Spoznaja je prvi korak veze sa duhom, i ona odgovara vezi sa svijetom predodžbi a ne sa odredištem i dostojanstvom čovjeka: da oblik svijesti koja je vezana na predodžbe mišljenja, osjećanja i život degeneracija je one svijesti koja živi neposredno u spoznaji i stoga je ujedinjena sa svime.
Iz ove spoznaje javlja se čežnja za spasenjem, za ponovnim zadobivanjem izgubljenog, i također nastaje jedan proces čišćenja: u smirenom gledanju prema istinskoj spoznaji, sve će se pogrešne ideje i iz toga proizlazeće navike prepoznati kao prolazne i time biti razriješene. Djelovanjem snaga vječnosti, također se razočaranja i oštećenja duše mogu opozvati, tako da može početi regeneracija.
Psalmist će citirati u tom smislu: (a citati iz svetog pisma, koji objašnjavaju, nalaze se često u ovome tekstu): "onaj koji tvoj život oslobodi od pokvarenosti, tvoja usta načini veselima, i ti ćeš opet postati mlad kao orao."
O DUŠI
Mudraci prije našeg vremena dali su duši jedno žensko ime. I ona je stvarno, po svom biću, ženska. Ona i posjeduje maternicu kao žena. Kada je još kod Oca bila sama, bila je djevica i po osobi muškarac-žena. Ali kada je pala dolje u tijelo, pala je mnogobrojnim razbojnicima u ruke. I ovi su se zločinci međusobno bacili na nju i obeščastili ju. Neki su ju silovali, drugi podmitili podlim darovima. Ali svi su ju osramotili. Izgubila je svoje djevičanstvo, predala je svoje tijelo na milost i nemilost svakome.
I uvijek, kada bi ju spopala pohota za nekim muškarcem uobražavala si je da je to njezin istinski suprug. Ali nakon što se je bila sramotno predala nevjernim brakolomcima i dala im se iskoristiti, jako je stenjala i pokajala se.
Ali kada je okrenula svoje lice od ovih ljubavnika, odmah je opet trčala k drugima, koji su ju prisiljavali da bude s njima u njihovim spavaonicama, po njihovoj volji i volji njihovih gospodara. Nije ih se više, od srama, usudila napustiti.
Dugo vremena su oni laskali da su vjerni, pošteni i časti dostojni supruzi, ali su ju na kraju ipak ostavili samu. Tada ostaje tako zapostavljena kao jedna siromašna, osamljena i bespomoćna udovica, koju nitko ne sluša u njezinoj patnji. Od njih nije ništa zadržala osim obeščašćenja koja su joj u općenju s njom nanijeli. A što su rezultati, djeca ovih ljubavnika? Gluhoća, sljepoća i zamršenost srca!
Ako ju sada Otac, koji je gore na nebu, traži i pogleda ju dolje i vidi kako stenje, kako se kaje za svoje strasti, svoje besramno ponašanje, svoj blud koji je činila, kako počinje zazivati njegovo ime, tražiti pomoć, tako što zove svojim cijelim srcem i kaže: "Spasi me, Oče! Pogledaj, želim ti položiti račun, jer sam napustila moju kuću i pobjegla sa moga djevičanskog ognjišta. Obraćam se opet k tebi." Ako on dakle vidi, da je u njoj ovakvo uvjerenje, odlučiti će da joj vrati natrag njeno dostojanstvo i smilovati će joj se jer puno je patnje prošla otkada je napustila svoju kuću.
Duh proriče o bludu duše na mnogo mjesta. Tako kaže kod proroka Jeremije: "Kada se muškarac rastane od svoje žene i kada ona ode od njega, i uzme drugog muškarca, smije li ju on također opet uzeti? Zemlja je onečišćena, zar ne? Iako si bludničila sa mnogobrojnim ljubavnicima, dođi ipak opet k meni, kaže Gospodin. Podigni svoje Oči u visine, i pogledaj kako bludničiš svuda. Sjediš na cesti i kao Arap u pustinji vrebaš i onečišćavaš zemlju svojim bludom i zlom.
Imaš čelo bludnice, ali se više ne želiš sramiti i ipak vičeš prema meni: Dragi Oče, ti majstore moje mladosti!" (Jer. 3. 1-4)
Isto je napisano kod proroka Hosea: "Izrecite sud o vašoj majci - ona nije moja žena i ja ju ne želim imati! - znači ako bi odbacila svoj blud sa lica i brakolomstvo sa svojih grudiju, da ju ne bi golu svukao i predstavio onakvom kakva je bila kada je bila rođena, da ju ne bi načinio poput pustinje i osušene zemlje, da ju ne bi ostavio da umre žedna i da se ne bi smilovao njezinoj djeci, jer su to djeca bluda, a njihova je majka bludnica koja ih je nosila, srami se i kaže: Želim otići sa svojim ljubavnicima, koji mi daju kruha, vode, vune, kudelje, ulja i pića. Zato pogledaj, oporučno ću ostaviti trnovitim tvoj put, podići ispred zid kako ne bi mogli naći njezinu stazu: a ako bude trčala za svojim ljubavnicima, da ju ne uhvate, a ako ih ona bude tražila da ih ne može naći, i da mora reći: Želim se vratiti svome prijašnjem mužu jer mi je on bio bolji nego je ovaj sada." (Hos. 2, 2-7)
Ponovo kaže kod Hesekiela: "Iznad svih ovih zločina (oh jao, jao tebi! kaže gospodin Gospod), sagradio si kapelu kumira i napravio oltare na svim ulicama: na svim si ulicama sagradio svoje oltare, napunio tvoju ljepoticu ispraznom strahotom: širila si noge pred svima koji su prolazili i vodila si veliki blud. Sa djecom Egipta vodiš ozbiljan blud, sa tvojim susjedima, koji imaju veliko tijelo." (Hes. 16, 23-26)
Tko su djeca Egipta, koja imaju veliko tijelo, ako nisu oni koji imaju tijelo, osjete i stvari zemlje, sa kojima se duša uprljala na ovome mjestu, onda kada je uzela kruh, vino, ulje, haljine i sve vanjske ukrase, koji obujmljuju tijelo prema van? Vjerovala je da bi joj to sve bilo od koristi!
U ovome bludničenju Apostoli su najavljivali spasitelja: "Čuvajte se, očistite se od toga!" (npr. 1. Thess. 4, 3) Pri tome ne govore o bludu tijela, nego prije svega o duši. Temeljem ovog razloga apostoli pišu (savršenima) božjima, da ne padnu (u ovo bludništvo).
Ali velika je borba radi bluda duše. Tek iz nje proizlazi blud tijela. Stoga Pavao piše u pismu Korinćanima: "Pisao sam vam u pismu da ne trebate imati posla s bludnicama. Ne mišljah čak na bludnice ovoga svijeta ili škrce ili razbojnike i pogane, inače biste morali svijet napustiti." (1. Kor. 5, 9) Isto tako govori o duhu: "Jer ne borimo se mi protiv krvi i mesa, nego protiv kneževa i silnika, naime Gospodara svijeta, koji vladaju u tami ovoga svijeta, sa zlim dusima pod nebom." (Eph. 6, 12)
Tako dugo dok god duša bez obzira trči za svakim i sa svakim vrši razvrat, tko ju god sretne, uprlja se, i mora bolno patiti zbog svih kojima se je bila predala. Ali ako osjeti bolove u kojima živi, plače prema ocu i kaje se, te će joj se otac smilovati i okrenuti njenu maternicu.
Materica naime, koja je bila prije okrenuta prema van, opet će se okrenuti prema unutra, te će tako duša dobiti opet svoje istinsko biće. Jer materica duše nije ista kao materica tjelesne žene.
Tjelesna materica žene je, kao i sva utroba, u unutrašnjosti tijela. Ali maternica pale duše leži na njenoj vanjskoj strani kao muški spolni organi, koji su izvana. Ako se sada materica duše, po volji Oca, okrene prema unutra, uranja u pročišćavajuću kupku u kojoj se odmah čisti od prljavština, koje su joj bile nanesene na vanjskoj strani. Isto kao što se prljavo rublje pere u vodi koja ga okružuje, sve dok se ne ispere i bude čisto. Ali čišćenje duše se sastoji u tome da postane nova, da dobije opet svoje pradavno biće i da se okrene. To je njeno krštenje. Tada se opet može početi silno kretati i s velikom snagom, kao što i rodilje snažno i sa silom kod poroda kolaju.
Budući je ona žena i ne može sama stvoriti dijete rađanjem, Otac joj je poslao sa neba njezinog supruga, njezinog brata, prvorođenoga. Zaručnik se spustio k zaručnici. Ona je prestala bludničiti i očistila se je od oskvrnuća ljubavnika. Obnovila se je u zaručnicu. Očistila se je u vjenčanoj odaji. Namirisala se je lijepim mirisom, sjedila unutra i čeznula za istinskim zaručnikom.
Više nije trčala na trg i nije, nakon što ju je spopala pohota, općila sa svakim najboljim. Sve više je neprekidno težila za zaručnikom, očekujući dan kada će doći, a ipak ga se bojala, jer nije znala kako on izgleda. Izgubila je sjećanje na vremena prije pada iz kuće Oca.
Voljom njenog Oca bijahu njeni snovi njime ispunjeni, kao kod žena koje vole istinski svoga muža. Voljom njenog Oca došao je zaručnik k njoj u pripremljenu odaju vjenčanja. On je prekrasno okitio odaju vjenčanja. Jer ovo vjenčanje nije poput vjenčanja tijela gdje oni koji zajedno spavaju osjećaju slast. Oni koji izvršavaju sveto vjenčanje, ostavljaju muku požude kao teret iza sebe i (ne razdvajaju se nikada više) jedno od drugoga. Zaista, sveto vjenčanje nije (od tjelesne vrste). Već kada se sjedine, postaju jedan jedini život.
Zato je prorok rekao za prvog muškarca i prvu ženu: "Oni će biti jedno tijelo!" (1. Mojsije 2, 24). Jer prvi muškarac i prva žena bijahu povezani jedan s drugim kod Oca. Kasnije je tek žena izgubila muža, koji je njezin brat. Ovo vjenčanje sada ih opet sjedinjuje jedno s drugim. Duša se ponovo sjedinjuje sa svojim stvarnim ljubljeni, svojim istinskim gospodarom, kako stoji napisano: "Gospodar žene je njezin suprug." (npr. 1. Mojsije 3, 16)
Opet ga je pomalo prepoznala, veselila se i plakala pred njim, kada je razmišljala o svojoj sramoti i osamljenosti. Okitila se prekrasnije, kako bi mu se sviđala i kako bi kod nje ostao. Tako je i prorok u psalmima rekao: "Čuj kćeri, pogledaj i prisloni tvoje uši: zaboravi svoj narod i kuću očevu, tako će se kralj veseliti tvojoj ljepoti: jer on je tvoj Gospodar." (psalm 45, 10-11)
Jer zaručnik joj vraća njezino dostojanstvo, tako da odvraća svoje lice od svoga naroda i mnogobrojnih ljubavnika, u čijoj je sredini prije boravila. Ona opet poštuje samo svoga kralja, svoga istinskog Gospodina, i zaboravlja kuću svoga zemaljskoga oca kod kojega joj nije bilo dobro i sjeća se opet svoga Oca na nebu.
Isto tako bijaše Abrahamu rečeno: "Idi iz tvoje domovine i od prijatelja tvojih i iz kuće oca u zemlju koju ću ti pokazati." (1. Mojsije 12, 1).
Tako se dakle duša okitila u svojoj ljepoti i srela je svoga dragoga. A i on je nju također ljubio. A kada se s njim sjedinila, primila je sjeme od njega - to je duh koji oživljava. Stvorenja iz ove veze ostaju na životu i dobra su.
U tome se sastoji savršeno čudotvorno rođenje koje se odvija ovim vjenčanjem, po volji oca. Jer je dužnost duše da se sama opet rađa i postaje onakvom kakva je bila prije. Tada se pokreće opet iz same sebe. I ona je primila božje biće od Oca postala je nova i zauzeti će ono mjesto na kojemu je bila u početku. To je uskrsnuće od mrtvih. To je spas iz zarobljeništva. To je uznesenje na nebo. To je put gore k Ocu. Radi toga je prorok rekao: "Hvali Gospodina moja dušo, i što je u meni, tvoje sveto ime! Hvali gospodina, dušo moja, i nemoj zaboraviti što ti je dobra napravio: oprašta ti sve tvoje grijehe i liječi sve tvoje slabosti, razrješava tvoj život od pokvarenosti, okrunjuje te milošću i milosrđem: tvoja usta čini radosnima i ti ćeš postati opet mlad kao orao." (Psalm 103, 1-5)
Ako, dakle postane duša nova, uzdiže se gore i slavi Oca i njenog brata, preko kojega je spašena. Tako će duša biti ponovnim rođenjem spašena. Ali to se ne događa asketizmom, niti vježbama, također ne napisanim učenjem, nego samo milošću (božjom), to je (božji savršenima) dar. Ovaj nebeski dar je za njih. Radi toga je spasitelj zvao: "Ne može k meni nitko doći, nego koga Otac povuče, koji me je bio poslao, i ja ću ga probuditi na sudnji dan." (Ivan 6, 44).
Želimo radi toga pozvati oca, pozvati ga sa svom svojom dušom. Ne vanjskim riječima, već duhom, koji je u unutrašnjosti, koji dolazi iz dubine, time što stenjemo i činimo pokoru radi načina života koji smo vodili, time što stenjemo i činimo pokoru radi načina života, koji smo bili vodili, time što grijehe spoznamo, time što priznao praznu zabludu, u kojoj smo se nalazili i praznu žurbu u kojoj plačemo radi načina našeg boravka u tami i zato što su nas gutali valovi, time što smo se sažalili nad nama samima, da bi nam se smilovao, zbog čega sami sebe mrzimo, naime zbog našeg sadašnjeg stanja.
Jer ovako govoraše spasitelj: "Blaženi su, koji pate, jer oni trebaju biti utješeni. Blaženi su koji gladuju i žeđaju za pravdom: jer oni će se nasititi."(Luk. 6, 21) I opet je on rekao: Tko dođe k meni, a ne mrzi svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik. (Luk. 14, 26)
Jer spasenje započinje pokorom. Zato je Ivan došao prije Krista i objavio krštenje pokore. Ali pokora se izvršava u patnji i brizi. Otac je ipak ljudima prijatelj. I on uslišava dušu, koja ga zove, i šalje joj svjetlo za spasenje.
Radi toga je govorio duh kroz proroka: "Reci djeci mojega naroda: Ako vaši grijesi i sežu od zemlje do neba i crvene se kao šarlah i crnji su od rupčića, a vi se okrenete k meni cijelom svojom dušom i kažete: moj Oče - ja ću vas, kao sveti narod, uslišati."
A na drugome mjestu: "Tako govori Gospodin, sveti Izraelac: Ako se vratiš i budeš uzdisao za spasom, biti ćeš spašen i shvatiti ćeš gdje si bio sve one dane, kada si imao povjerenja u ono isprazno." (Jes. 30, 15)
Opet se na drugome mjestu kaže: "Jeruzalem jako plakaše i kriknu: Smiluj mi se! On će se smilovati On će se smilovati glasu tvoga plača. A kada je vidio, čuo te je. Gospodin će vam dati kruh patnji i vodu boli. Od sada ti se ne trebaju približavati oni, koji te zavode." (Jes. 30, 19-20)
Stoga moramo zazivati Boga danju i noću, ispružiti ruke gore k njemu kao ljudi, koji na hučećem moru zazivaju Boga svim svojim srcem, ne samo da prividno tako izgledaju. Jer koji ga prividno prizivaju, sami sebe varaju, jer Bog gleda bubrege i srca ispituje, koji su u donjem mjestu, kako bi mogao prepoznati spasenje čestitih. Jer nitko spasenja nije dostojan, ako još uvijek voli mjesto zablude.
Radi toga je napisano kod pjesnika: Odisej je sjedio i plakao na otoku. Bijaše tužan, svoje je lice okrenuo od govora Kalypse i njenih prevara i želio je vidjeti svoje rodno mjesto i dim, koji se diže od njegovih kuća. Da nije obio pomoć sa neba, nikada ne bi stigao kući u svoj rodni grad. (Po Odiseju I, 48-59)
Isto tako Helena (duša) govori: Ali (moje srce) klicaše od veselja, jer ja žuđah za povratkom. I ona stenje: Afrodita me je prevarila. Udaljila me je daleko od moje domovine i od prvorođene kćeri i od moga plemenitog supruga. (Po Odiseju IV, 360-264)
Ipak, ako duša napusti svoga savršenog supruga radi prevare božice ljubavi, koja vlada donjim mjestom, patiti će zbog štete. Ali ako stenje i čini pokoru, vratiti će se natrag u svoju kuću. Izrael se također nije odmah mogao izbaviti i vratiti kući iz zemlje Egipta, kuće ropstva, - tek kada je uzdisao za Bogom, tek kada je plakao radi tlačenja.
Tako je zapisano u Psalmima: "Ja sam tako umoran od stenjanja, moj krevet cijelu noć suzama kvasim i moj logor. Moja osobnost je raspadnuta od tuge i ja sam ostario, jer ja ću se zdvojan bojati. Odlazite od mene, vi svi zločinci, jer Gospodin čuje moj plač, Gospodin čuje moje preklinjanje, moju molitvu Bog prihvaća." (Psalm 6, 6-9).
Ako se istinski kajemo, Bog će nas uslišati, dobroćudni, Bog velikog smilovanja, pripada mu hvala do u svu vječnost.
Amen.
Knjižnica Nag Hamadi
Izvor:
http://www.objave.com/poglavlje.php?na=tekstovi&gl=005&r=0&font=2
|
Komentarji