O PISMU REGINUSU O USKRSNUĆU
O uskrsnuću postoje različita mišljenja. Jedno od takvih glasi: to je općenito jedna avet, izmišljotina ljudi koji se ne mogu pomiriti sa svojom smrću. Uobičajeno je shvaćanje o uskrsnuću, koje ne odbija u potpunosti ovu mogućnost, kaže: čovjek koji umre, odmah će poslije smrti ili na kraju svih stvari, uskrsnuti tjelesno, u jednom preobraženom tijelu, i tada vječno živjeti. Isus je, kao božji sin, pobijedio smrt i u ovoj čudotvornoj moći također probuditi mrtve - jedne u vječni život u prokletstvu, druge, koji su vjerovali u njega, u vječni život u nebu.
Rašireno je mišljenje isto: Što će se dogoditi nakon smrti, ne znam. Sada to ne treba biti moja briga. O tome i tako ne mogu ništa znati. Objasnimo da, prije nego se osvrnemo na naš tekst, da "uskrsnuće" nema isto značenje kao i "život poslije smrti". Uz život poslije smrti vezane su dvije uobičajene predodžbe: Prvo: čovjek i poslije smrti živi dalje sa jednom promijenjenom sviješću, a ta se svijest opet dalje reinkarnira. Drugo: čovjek i poslije smrti živi sa promijenjenom sviješću, dok se i ova svijest konačno ne raspadne, a ono što ostane inkarnira, to je ono nesvjesno - istinsko duhovno biće čovjeka.
Razmotrimo sada što kaže naš tekst o uskrsnuću, koje objašnjenje daje i ispitajmo da li je moguće to izvršiti. To nešto vječno, što nije prepoznatljivo našom sadašnjom sviješću, a usidreno je u čovjeku kao neprolazna istina. Nasuprot tomu postoji "priroda", prolazno, čiji zakon je smrt. Čovjek je sa svojom sadašnjom sviješću i svojim tijelom prolazne prirode, koja je drijemala u čovjeku, dakle u nesvjesnome, nespoznatome vječnoga, dio je neprolazne istine.
Nedjelotvornost i besvjesnost vječnoga u čovjeku je anomalija, ne odgovara odredbi čovjeka i mora se i može promijeniti. Uskrsnuće je ta promjena. Ono što uskrsne, vječno je u čovjeku. Uskrsnuće vječnoga u čovjeku znači: osvješćivanje ovoga vječnoga, i poslije toga slijedi djelovanje vječnoga. osvješćivanje je jedino moguće ako svijest vezana na predodžbe šuti: jer vječna istina nije bilo kakva predodžba, nego snaga, zakon, unutarnje biće stvari. Ova snaga postepeno sama gradi organ, preko kojega će biti prepoznata: gradi jednu novu svijest. Tek će tada ljudi biti svjesni. Tada je tu izlaz iz svijeta predodžbi, u svijest stvari nasuprot predstavama i mora uključiti svoje unutrašnje snage, a ulaz je svijet spoznaje u kojemu je nova svijest sjedinjena sa unutarnjim snagama stvari i iznutra će biti preplavljena: punoća punoće.
Što od smrti uskrsne, vječno je u čovjeku, što je u carstvu smrti bilo kao mrtvo jest okovano prolaznom prirodom. Ovo uskrsnuće nema ništa zajedničko sa životom poslije smrti, sa činjenicom da stara svijest poslije smrti još neko vrijeme živi dalje u promijenjenom obliku. Ono nema također ništa zajedničko sa buđenjem tijela ili tijelom pročišćenim poslije smrti. Uskrsnuće se naime odvija, dok čovjek još živi.
Jer postanak jedne nove svijesti iz snaga vječnosti nije automatski proces. Čovjek u tome mora surađivati, tako da reagira na ove snage koje su nastale novim mogućnostima i da bi došao do mira svjesno se suprotstaviti svim impulsima prolaznog svijeta predodžbi koje prodiru iznutra i izvan njega. Tu je smisao izreke iz Evanđelja po Filipu: "Ako netko, dok je još u ovome svijetu, ne primi (svjetlo), ne može ga ni na drugom svijetu primiti." Poslije smrti nema više mogućnosti da se svjesno reagira. Što uskrsne iz smrti, vječno je u čovjeku. Uskrsne li, raste nova svijest, stara umire, umiru veze i iluzije o svijetu priviđenja. To je smisao rečenice iz Evanđelja po Filipu: "Neki kažu: Gospodin je najprije umro i tada uskrsnuo. Oni se varaju. Jer prvo je uskrsnuo i tada umro. Ako netko prvo ne stekne uskrsnuće, ne može ga smrću steći."
Uskrsnuće vječnoga u čovjeku je uvjetovano time da prolazno svjesno "umre". Jer bez svjesnog usidrenja u vječnome nemoguće je čovjeku da prolazno u sebi samome spozna niti razriješi. Uskrsnuće kao postajanje svijesti vječnoga u čovjeku je preduvjet za smrt svijesti iluzija. Time je također Time je također dana druga primjedba tjelesnoj smrti. Čovjek, u kojemu je vječno postalo svjesno, drugačije će proživjeti tjelesnu smrt nego čovjek, koji se drži sasvim prolaznosti. Za ovog posljednjeg tjelesna smrt je najprije i gašenje svijesti, koja se raspada sa tijelom za koje je bila vezana. Ali za prvoga se svijest ne gasi smrću, jer je ispunjena snagama vječnosti i time sama neprolazna. On je stvarno pobijedio smrt. A kako više nije ovisan o prolaznim pojavama svijeta, ne treba također više inkarnirati.
Ali oko slijedi također postanak svijesti vječnoga i jedno djelovanje vječnoga, tada čovjek nije pobijedio tjelesnu smrt samo preko neprolazne svijesti, već i u drugom pogledu. Postanak svijesti znači: snage vječnosti
ulaze u spoznaju, u organe spoznaje, koji su se sami oblikovali. Djelovanje ovdje znači: također gradite nove organe djelovanja, preko kojih čovjek može svjesno izvesti novu osobu, koja se može predstaviti sposobnošću za odluke, mišljenje, osjećanje u neprolaznom svijetu i odašiljanje snaga neprolaznog svijeta. Ova "osoba" se još za vrijeme života gradi u prolaznoj osobi: a ako ova umre, stupa u akciju nova osoba, u "vidljivo". To bi bilo tijelo uskrsnuća, sa kojim se je Isus pokazao svojim učenicima. To je neprolazno tijelo. Dakle, takav je čovjek tjelesno pobijedio smrt,"novotijelo", koje se sastoji od snage i svjetla, naraslo je. Stoga naše pismo kaže: što je dakle uskrsnuće? To je nastajanje vidljivima onih koji "uskrsnu."
Kakvu ulogu igra Isus u našem tekstu u ovim procesima? Pri uskrsnuću onoga vječnoga u čovjeku, nastajanje svijesti i djelovanjem vječnoga ne radi se o jednom običnom poklonu, kojega prolazni čovjek primi božjom milošću, ako samo vjeruje u tu mogućnost, nego je to revolucija cijeloga bića, jedno gutanje prolaznog od neprolaznog - pri čemu čovjek mora surađivati.
Usprkos tome on ne može ove procese izvršiti vlastitom snagom. I radi toga opisuje pismo Reginu, kako Isus kao čovječji sin i božji sin, koji raspolaže sa obje vrste svijesti i snaga, kao jedno dvostruko biće proživi ovaj proces uskrsnuća i time osloba a snage, koje omogućavaju izvršenje. "Milost" je kada se ove snage stave na raspolaganje.
Ljudima, koji se iz dana u dan muče, ova vrsta uskrsnuća izgleda kao neka davno iščezla Priča ili nejasan san. Ono vječno je ipak u čovjeku prisutno i ono uznemirava čovjeka, bilo kao priča ili kao san. Ovo stanje zarobljenosti vječnoga u prolaznom u stvarnosti jedno je neprirodno stanje. Stoga naš tekst kaže: uskrsnuće je jedna "nužnost" za čovjeka. Tek kroz njega će postati istinskim čovjekom, još prije tjelesne smrti.
PISMO REGINUSU O USKRSNUĆU
Ima ljudi, dragi Reginus, koji žele što je više moguće naučiti. I u toj čvrstoj namjeri ulaze u probleme, koji još nisu riješeni. Ako tada nađu neko rješenje, počinju su koješta uobražavati.
Ali ja sam mišljenja, da oni pri tome ne polaze od same istine. Jer oni više traže svoj mir nego mir, koji smo mi primili od našeg spasitelja, gospodina Krista, kada smo spoznali istinu. U njoj možemo počivati stvarno u miru. Ako me sada pitaš o uskrsnuću, spreman sam ti pod ovim preduvjetom odgovoriti. Ono je svakako nužnost za ljude. Usprkos tome mnogi ne vjeruju u uskrsnuće, a samo nekolicini će biti dodijeljeno. Radi toga želimo sada o tome govoriti.
Kako se ponašao naš Gospodin, kada je bio u tijelu i objavio se kao Božji sin? Stanovao je na (donjem) mjestu na kojemu i ti također stanuješ. Govorio je o zakonu ove prirode: to znači "smrti".
Ali Božji sin, dragi Reginus, bijaše također čovječji sin. Radi toga je posjedovao oboje, ljudsko i božje biće. I on je mogao pobijediti smrt, jer bijaše božji sin. No kako je također bio čovječji sin, mogao je stvoriti mogućnost (našeg) povratka k punoći punoće. Jer on bijaše od pradavnine odozgo, sjeme istine, on bijaše prije nego je nastao svijet sa svim svojim bezbrojnim vladarima i moćima.
Znam, govorim ovdje o rješenju jednog teškog problema. Ipak, ako se polazi od same istine, nema ništa težeg. Jer rješenje se samo približilo, u sredinu (svijeta), da ne bi ništa sakrilo i da bi sve pokazalo što se odnosi na našu egzistenciju: razrješenje zla s jedne strane i objavljenje odabranih s druge strane. Tako je proizišla istina i duh iz Boga. Iz (božje) milosti slijedi istina.
Spasitelj je progutao smrt. On je odložio svijet koji je prolazan (kao haljinu). To je ono, što prije svega moraš znati. On (se) preobrazio u neprolazno i (uskrsnuo je), time što je prividno progutao ne-prividnim. Tako je prokrčio put do besmrtnosti. Jer na ovaj je način postalo moguće, da mi s njim patimo, kako kaže apostol, da s njim uskrsnemo i s njim odemo u nebo.
Ako se u ovome svijetu potvrdimo u ovome smislu kao nosioci njegove snage, tada smo zrake njegove snage i od njega smo dodirnuti - dok u njemu ne utonemo: to je smrt, dok smo još na životu. Tada će nas on uzdići gore k nebu kao zrake sunca, i nitko nas ne može zadržati: to je uskrsnuće u duhu, koje u sebi sadrži dušu i ono od tijela.
Ako netko ne vjeruje, ne koriste mu ništa uvjeravajući argumenti. Jer ovdje se radi o vjeri, moj sine, a ne o uvjerenju (argumentima). Tko je (po istinskom biću) mrtav, uskrsnuti će. A postoji li i jedan među (takozvanim) filozofima ovdje u prolaznom svijetu, koji stvarno vjeruje? Ali mrtvi će uskrsnuti, i ako i svi filozofi u ovom prolaznom svijetu ne vjeruju. Pusti ih - oni su samo ljudi, koji se okreću oko sebe.
Ali mi smo našom vjerom upoznali sin a čovječjeg i vjerujemo, da je on uskrsnuo od mrtvih. O njemu možemo reći: On je uništio smrt. On je velikan, u njega vjerujemo. Radi toga smo i mi (veliki) jer vjerujemo. Misli spašenih su neprolazne, a duh onih koji su ga prepoznali, ne može potonuti. Mi smo odabrani za spasenje i razrješenje i od početka smo određeni za to da ne padnemo u ludilo kao oni koji nemaju spoznaju. Mi ćemo postati mudri kao takvi koji su spoznali istinu. Tko u istini ostane, ne može ju izgubiti, i ona se ne može rastočiti kao nešto što je nastalo, (dakle, nešto prolazno).
Moćna je punoća punoće. Nesvjesno je ono, što se je odijelilo od toga: nastalo je kao (prolazni) svijet. Ali svijet neće biti obuhvaćen od nastalog, od (stvarnog) postojećeg. Radi toga ne sumnjaj u uskrsnuće, Reginus. Nekoć nisi postojao u tijelu, a ipak ti je tijelo bilo dano, čim si ušao ovaj svijet. Zašto, dakle, ne bi također primio tijelo, ako se uzdižeš u vječnost? Zar ti već ne pripada ono, što je bolje od svakog tijela, što tijelu koje je nastalo radi tebe, daje život? Zar ti nije dano ono što ti pripada potpuno na raspolaganje?
Što ti sada u stvari nedostaje, ako si u ovom prolaznom svijet ovdje? Da bi to doznao, jako se trudiš! Ti znaš, da poslije poroda izlazi posteljica - starost. Ti si dakle prolazan. No, gubitak ove prolaznosti je upravo tvoja prednost. Jer ako napustiš ovaj svijet, ništa vrijednoga ne ostavljaš iza sebe. Zlo je bezvrijedno.
Samo nas milost spašava iz ovih mjesta prolaznosti, iz ovoga svijeta, kojemu pripadamo - inače nitko drugi. Ali mi smo spašeni! Primili smo svetost u punom obimu. Obujmimo ipak ove misli u svoj bistrini. Shvatimo ih ipak jasno!
Mnogi tražioci istine žele također znati da li će spašeni, kada napusti svoje tijelo, biti odmah spašen. U to ne treba sumnjati. (Jer je jasno) da vidljiva osoba, kada umre, neće biti spašena, ali uistinu živa osoba se nalazi u smrtnoj osobi. Ona je ta koja uskrsava. Što je dakle uskrsnuće? To je postajanje vidljivima onih, koji uskrsnu.
Trebaš se samo prisjetiti Evanđelja, gdje piše, da se je Elija prikazao i s njim Mojsije, da bi obznanili da uskrsnuće nije izmišljotina. Ono nije avet, nego činjenica. Naprotiv: prije je svijet avet nego uskrsnuće, koje se dogodilo preko našeg Gospodina i spasitelja, Isusa Krista.
Na što se sada svodi zaista moje učenje? Sve što živi, umire. Ljudi žive u velikoj iluziji. Od bogatog postaje siromašno, prijestolja se ruše. sve se mijenja. Cijeli je svijet iluzija. Ali ja ne želim, više nego što je to potrebno, sudjelovati u ovoj stvarnosti. Nije svako uskrsnuće od ove vrste. Njegova je istina sigurna, isto kao i ono što stvarno postoji i što će se objaviti, da će se stvari mijenjati i prelaziti u novi oblik postojanja. Jer se neprolazno spušta u prolazno i svjetlo zrači dolje u tamu i proguta ju. Punoća punoće odstranjuje nedostatak. To su osobine i obilježja uskrsnuća. To je ono što će do dobroga djelovati.
Radi toga napusti znanje, koje je samo dio, Reginusu i ne idi za tijelom, nego napusti ono što je nepotpuno djelo - tako ćeš zadobiti uskrsnuće. I onaj, koji je smrtan, zna o sebi samome da je smrtan. I ako je proveo mnogo godina života, konačno ga zahvati smrt. Tako znaj također i ti, da si uskrsnuo i da te uskrsnuće uhvatilo. Svatko zna da mora umrijeti. ali ti, koji imaš uskrsnuće, ne možeš se dalje tako ponašati kao da moraš umrijeti. Jednu takvu ludost si ne možeš dozvoliti. Svako treba neko vrijeme vježbati, prije nego nauči prve lekcije. Ali tada više ne treba lutati, nego se može sam primiti, takav kakav je bio u pradavnini.
Ovu sam spoznaju primio od moga Gospodina Isusa Krista, koji sve nesebično poklanja. Ja sam ju prenio tebi i tvojoj braći, mojim sinovima. Ništa vam nisam uskratio, što bi na bilo koji način moglo poslužiti vašem jačanju. Ali ako sam nešto napisao i najavio što je previše duboko, rado bih to želio objasniti, ako pitate. I nemoj zavidjeti bilo kome u tvojoj grupi, koji bi pri tome možda mogao pomoći. Mnogi će zajedno usmjeriti pažnju na ovo što sam ti napisao. Ovime vam kazujem, kako ćete među sobom održati mir i moći primiti milost.
Pozdravljam te i sve vas koji se bratski volite.
Knjižnica Nag Hamadi
|
Komentarji